Povijest Župe tijekom dugih stoljeća
Svako područje progovara samo za sebe. Neka su nastala davno prije Župe, neka će mlađa trajati dulje, ima ih starijih i dugovječnijih, a Župa je prostor na kojemu je život ljudi počeo u starijem neolitu od oko 6000 do 4000 godina prije Krista. Kod mjesta Dubac pronađen je kameni jezičasti klin koji se čuva u Dubrovačkom muzeju.
Najstariji poznati stanovnici Župe bili su Ardijejci, ilirski ratnički narod koji je ovdje živio u IV. stoljeću prije Krista i ostavio tragove svoje prisutnosti. Iz toga vremena su utvrde na strateškim mjestima – ilirske gomile, zapravo pretpovijesne grobnice s jednim ili više grobova koje su unatoč prohujalim stoljećima sačuvale izvorni oblik. Pretpovijesni tragovi nađeni su i na nenaseljenim otočićima Mrkanu i Bobari. I premda su ti najstariji nalazi vrlo rijetki, posebno su dragocjeni jer dokazuju da je već tada ovdje tekao život.
Dio drevne Astareje, Župa dubrovačka, u starini se zvala Žrnovnica, a u pisanim dokumentima spominje se kao Brenum.
U župskoj kotlini mijenjali su se narodi i uljudbe, prožimale kulture i običaji.
Borbeniji su Ardijejci gusarili južnom jadranskom obalom, osobito u vrijeme kralja Agrona u III. stoljeću prije Krista, a nakon njegove smrti kad na vlast dolazi Teuta, oni i dalje gusare i napadaju rimske lađe. U stalnom su sukobu s Rimljanima koji su ih nekoliko puta pobijedili dok ih konačno nisu porazili 135. godine prije Krista.
Osim Ardijejaca ovdje su živjeli i Plereji, miroljubiv ilirski narod od kojega potječe naziv Brenum, kako se sve do XX. stoljeća zvala Župa, zatim Subbrenum, današnje Srebreno.
Osobito su se sačuvali ilirski tragovi u nazivima pojedinih brda i drugih lokaliteta od kojih se neki i danas tako zovu, kao brdo Malaštica, drevna «Mons Vardia» odakle se pruža pogled na cijelu Župu. I ime brda Mosor ilirskog je podrijetla, a označava da je tu bio izvor.
Kroza Župu su prolazili i Grci, vrsni trgovci i pomorci. Prianjanje civilizacijskom svijetu antike odvijalo se jače nakon dolaska Rimljana u II. stoljeću prije Krista koji su, da bi spriječili gusarenje Ilira, pokorili ih i zauzeli istočnu obalu Jadrana.
Dubrovačko područje, pa tako i Župa dolaze pod rimsku vlast koja je svoje prvo uporište imala na lokaciji današnjeg Donjeg Oboda. Njihovo središte Epidaurum prerasta u grad-koloniju. Moćno Rimsko Carstvo svojim osvajačkim legijama mijenja tokove burne prošlosti na ovom području.
U procesu romanizacije grade se ceste kojim kolaju poljoprivredni i stočarski viškovi Župljana prema zaleđu, razvija se trgovina i produbljuju odnosi među ljudima. Župski kraj postaje važno prometno i gospodarsko središte. O prisutnosti Rimljana svjedoče kameni spomenici, ostaci amfora, ulomci šalica, tanjura i zdjela, ostaci zidina, mramornih ploča, novac.
U doba Rimskog Carstva širi se i kršćanstvo u Župi, osobito nakon Milanskog edikta 313. godine kad se kršćanstvo moglo slobodno propovijedati i kad je bilo izjednačeno s drugim vjerama.
Ni vlast Rimljana nije mogla trajati zauvijek. U trenutku kad je Carstvo bilo na vrhuncu svoje političke i gospodarske moći počinje kriza robovlasničkog društvenog sustava. Granice više nisu sigurne i sve su češće provale germanskih plemena koja siju pustoš i uništavaju neutvrđene i nezaštićene gradove.
Nakon propasti Rimskog Carstva 476. godine Župa mijenja gospodare. Sada su to Istočni Goti, a od 537. godine pa sve do 1205. godine, s manjim prekidima priznaje vrhovnu vlast Bizanta.
U silovitom su naletu slavensko-avarska plemena u VII. stoljeću zaposjela današnje naše krajeve i tu zauvijek ostala. Uništili su starosjedioce koji su im se suprotstavili i rušili gradove. Tako je zauvijek nestao antički grad Epidaurum, a preživjeli stanovnici najprije su se sklonili u Župu, a kasnije preselili u Ragusium, današnji Dubrovnik. To razdoblje prijelaza iz antike u srednji vijek, znači smjenu starog poganskog i razvoj novonastalog slavenskog svijeta. Teško je danas točno reći je li već tada, u VII. stoljeću Župa došla pod dubrovačku vlast ili se kasnije vlast moćnog grada-države proširila i na ovaj dio Astareje.
Prema zapisima bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta Hrvati su naselili južnu obalu istočnog Jadrana, pa tako i Župu.
Povijesni razvoj Župe od VII. stoljeća dio je dubrovačke povijesti, ona je njegov integralni dio i važna granica prema zaleđu. Oko granice i zbog granice uvijek se ratovalo, tako je bilo i u Župi u kojoj su susjedni vladari rušili i pljačkali da bi preko nje zauzeli Dubrovnik Od XIV. stoljeća Župa je zadržala svoje povijesne granice kakve su i danas. Sačuvala je Župa ilirske, rimske i najviše hrvatske etničke slojeve koji su se dodirivali, održavali, stopili i nadvladali.
Pod dubrovačkom vlašću u Župi se, kao sastavnom dijelu novoga grada, mijenjaju društvene i gospodarske prilike. Župa postaje važna kopnena tranzitna prometnica između Dubrovnika i unutrašnjosti. Moćna Dubrovačka Republika uspostavlja trgovačke veze sa zaleđem gdje prodaje sol, ribu, začine, nakit, tekstil, oružje, a kupuje rudu, vosak, drvo. Stare rimske ceste su propale i sada se umjesto kola roba prenosi konjima i mazgama. Karavane, sastavljene od 15 do 300 konja, natovarene različitom robom kreću novim karavanskim putovima «dubrovačkim drumom» iz Dubrovnika preko Dupca, Brgata i Ivanice dalje prema zaleđu. Taj «dubrovački drum» bio je veoma važan za Dubrovnik, jer je njime bogatstvo dolazilo u grad, zapravo o njemu je ovisio napredak grada. Međutim, taj put je mogao i ugroziti slobodu Dubrovnika jer je njime neprijatelj lako mogao prodrijeti do gradskih zidina, zato se nad njim budno stražarilo. Dubrovačka je vlada 1441. godine izgradila utvrdu Tomba kod današnjeg Brgata Gornjeg i sagradila kuće za seljake-graničare koji su budno bdjeli da nitko nepoželjan ne bi prošao tim putom.
U to su se vrijeme Župljani najviše bavili poljoprivredom, ali ne na svojoj zemlji, već su obrađivali vlastelinsku. Posebno se uzgajala vinova loza. Berba je bila izuzetan događaj, toliko važan da se čak nisu održavale sjednice Velikog vijeća i Senata, niti donosili zakoni. Vlada je strogo nadzirala berbu, jer je ubirala velike državne daća od vina. Dubrovačka su vlastela u Župi imala najviše obradive zemlje, svoje gospodarske zgrade i ljetnikovce.
Mnogo se pažnje posvećuje Župi koja je gospodarski i strateški veoma važna za Dubrovnik. U XIII. stoljeću Župa ima svoga predstavnika vlasti, župskog kneza ili ladanjskog kneza kojega je biralo Veliko vijeće na godinu dana. Dužnosti i prava bili su mu određeni Statutom i morao je biti vlastelin. Preko njega dubrovačka vlada provodi svoj suverenitet na tom području. Osim kneza Župa ima i potkneza koji je bio izvršni organ vlade i provodio njezine zakone i odluke.
Dubrovčani u Župi uvode feudalnu ekonomiju, starosjedioci nisu vlasnici zemlje i glavnu upravnu i gospodarsku ulogu preuzima dubrovački patricijat. Strogim režimom nezavisna Dubrovačka Republika upravlja u Župi, i sve dok se nije ugasila 1806. godine ostaje glavnim protagonistom njezina života. Stanovništvo nije imalo većih prava osim da radi na zemlji, uzgaja stoku, trguje, plovi, čuva granicu, nadoknađuje gospodaru štetu, a u nemirnim vremenima morao je biti i vojnik Velike su bile obveze Župljana prema državi, vlasti, crkvi i posebno prema knezu. Pa ipak, premda su Župljani bili pod kmetskom stegom, a svu im je djelatnost nadzirala i ograničavala zakonima Republika, ipak iskazuju i svoju posebnost nastalu iz težnje za mirenjem s prirodom i oplemenjivanjem okoline.
U stalnom dodiru s gradom prihvaćali su duhovna dostignuća, ali su i stvorili svoj svijet rada, običaja, vjerovanja, pjesme, uopće načina života. U XIV. stoljeću Župljani su imali svoja bratstva, vjerska udruženja koja su bila vezana uz crkvu, uređena polja, svoja svetišta, jednostavna kamena zdanja izrazito mediteranskog tipa ali s regionalnim odlikama, dragocjene kulturno-povijesne spomenike: crkva sv. Ilara u Mlinima iz 1272. godine, sv. Stjepana u Kuparima iz 1279. godine, sv. Marije Mandaljene u Mandaljeni iz 1285. godine, sv. Mateja u Čibači iz 1313. godine, dominikanski samostan u Čelopecima iz 1621. godine.
Osim vinove loze u ovom dijele drevne Astareje uzgajalo se i drugo voće i povrće jer su kraška polja, ti dlanovi zemlje, bila plodni i nikada žedni. Osim poljoprivredom i stočarstvom, u Kuparima se vjerojatno već od 1200. godine proizvodi crijep (kupe) i opeke (cigle) koje su se sušile u 12 peći.
Također su bili poznati zidari i klesari, a uz veliku brigu Dubrovačke Republike posebna pažnja se posvećuje proizvodnji kruha, prvoj i najslađoj hrani u životu čovjeka. Statutom je bila određena količina žitarica koju su Župljani sami morali mljeti. Mlini su poznati po mlinovima koji su im i ime darovali. Također je dobro bilo razvijeno pčelarstvo i proizvodnja meda.
U crnogorsko-ruskom pustošenju 1806. godine Župa je teško stradala. Razorene su i opljačkane mnoge seoske kuće, građevine, ladanjske vile i crkve u kojima su zauvijek u pepelu nestale matične knjige i crkvene vrijednosti. Francuske trupe razbijaju opsadu Dubrovnika i njegove okolice i prisiljavaju Ruse i Crnogorce na povlačenje s dubrovačkog područja.
Ukidanjem Dubrovačke Republike odlukom maršala Marmonta 1808. godine, grad i okolica dolaze pod vlast Francuza. Pokušaj obnove Republike 1814. godine bio je uzaludan. Moćna i slobodna Dubrovačka Republika zauvijek se ugasila, a s njom i njezina vlastela. Godine 1848. ukida se u Župi kmetstvo i Župljani postaju vlasnici zemlje koji su do tada obrađivali za gospodara.
Bečkim kongresom 1815. godine francusku vlast smjenjuje austrijska, kasnije Austro-Ugarska u čijem sastavu Župa ostaje do svršetka Prvog svjetskog rata 1918. godine. Drugi svjetski rat donosi nove žrtve i stradanja.
Kad se pedesetih godina XX. stoljeća Župa okreće turističkim izazovima mijenja se i način života. Dočekala je Župa slobodnu i samostalnu hrvatsku državu 1991. godine. Ali u svom tisućljetnom trajanju izmjenjuje se ritam dobra i zla, rata i obnove, potpunog razaranja, te graditeljskog, političkog i gospodarskog napretka.
U Domovinskom ratu 1991. godine još se jednom u svojoj povijesti zla kob prosula nad Župom – mrtvi, ruševine, tutnjava topova, opljačkani i spaljeni domovi, crkve i gospodarstva, raseljeno stanovništvo.
Iako je bilo teško prihvatiti takvo življenje ipak nije se posustajalo, živjelo se otvoreno i ponosno, a danas nakon godina obnove Župa ne zaboravlja, ali doživljava novi uzlet, zahvaljujući svim svojim žiteljima s nadom da je ovo bila posljednja zla kob nad ovim pitomim krajem.
