Kultura
Čovjek, svjedok vremena
Na tom nevelikom prostoru taložila se materijalna i duhovna kultura, a čovjek se rado zaustavljao i ostajao u Župi, gradio je ovdje kuće, crkve i ljetnikovce, ribao i plovio, obrađivao vinograde i maslinike i marljivo kroz naraštaje oplemenjivao prostor na kojemu je živio, radio, veselio se, tugovao, molio i vjerovao. U tome je njegova čudesna moć. Nizao je kamen do kamena, vrijedne su ruke vezle i tkale svečanu i svakodnevnu nošnju, pjesmom i plesom izražavao svoju radost, tugu i prkos.
Čovjek je ovdje volio more, govorio i pjevao o njemu s ponosom i gorčinom, ono ga je hranilo, postao je pomorac i ribar, ali župski čovjek ostao je i ratar, pripadao je zemlji, lozi i maslini.
Sačuvali su Župljani svoju bogatu narodnu baštinu, narodne običaje, folklor i slikovitu narodnu nošnju. Ljepota ženske narodne nošnje očituje se u njezinoj jednostavnosti i eleganciji. Sastoji se od bijele platnene košulje, lanete s motivom ruža, preko koje se oblači haljetak preklopljen na prsima preko kojega dolazi marama od šarene svile ili šanžan-tafta, zatim suknja od šarenog delena koju su širile jedna ili nekoliko podsuknja i svilene pregače. Danas su šarenu suknju zamijenile jednobojne, modra, smeđa ili maslinasta, zapravo boje ovog podneblja. Na nogama su nosile bijele pamučne pletene čarape i papučice od crvene kože.
Kosa im je bila glatko začešljana uz lice, podijeljena u dvije pletenice, ovijene oko glave i učvršćene trakom. Dok su djevojke bile gologlave, žene su glavu pokrivale maramom folklornog uzorka učvršćenu zlatnim iglicama, zvanim župskim mačićima. U vrijeme žalosti nosilo se korotno ruho tamne ili crne boje, ovisno o tome koliko je pokojnik bio blizak član obitelji. Čuvaju stare škrinje ne samo nošnje koje su se u njima pohranjivale, već mnoge tajne i priče, sjećanja na drevna vremena ponosnih pradjedova.
Nakit nije skroman, već dostojanstven i bogat zlatom i biserima, a župske su ga žene ponosno nosile, čuvale i sačuvale, prenosile generacijama s koljena na koljeno. Zlatno se srce nosilo na maramici. Kolarin, raskošna župska ogrlica imala je šest ili dvanaest filigranski izrađenih pozlaćenih zrna i zlatni križ kao privjesak. Između zrna su neke kolarine imale strukove crvenih koralja.
Postojao je i korotni nakit koji je bio od zlata i crne staklene paste. Naušnice su bile ovalnog oblika sa središnjim poludragim kamenom optočenim biserima. Isto je tako bio oblikovan i broš. Zlatne naušnice rađene su i s emajliranim pločicama i biserima u tri reda koje su se nosile samo za blagdane i u svečanim prilikama.
Muška nošnja bila je zlatom izvezena, pa se zato i naziva zlatna roba, a muškarci odjeveni u takvu robu zovu se zlatari i neizostavno su prisustvovali svim svetkovinama, posebno za blagdan sv. Vlaha, dubrovačkog parca od davne 972. godine. Župljani su uvijek posebno štovali sv. Vlaha, pa su se u procesiji svecu u čast uvijek isticali raskošnom nošnjom, opasani i naoružani prema starom običaju, ponosnog držanja pod barjacima bratstava kojima su pripadali.
Svečana muška nošnja sastoji se od širokih hlača od modrog sukna, skupljene u struku koje tek pokrivaju koljena. Na platnenu bijelu košulju oblači se prsluk preklopljen na prsima i preko njega kratki haljetak s rukavima i na kraju još jedan prsluk (jačerma) od finog crvenog kupovnog sukna ili baršuna, ukrašen pločama, vezom od pozlaćenog srebra i filigranskom dugmadi. Za širokim svilenim pojasom oko struka zataknuto je oružje: nož, kubure, handžari, manji nož na srebrnom lancu kao ukras nošnji. Na nogama duge bijele pamučne čarape preko kojih se nose crvene suknene dokoljenice bogato ukrašene srmenim vezom, gajtanima i s po dvanaest pločastih kopča. Na glavi su nosili crvenu kapu s modrom svilenom kitom, a na nogama crvene kožnate papuče.
Radna odjeća bila je mnogo jednostavnija i skromnija, haljetci od domaćeg sukna aplicirani gajtanom za ukras, bez ukrašenih suknenih dokoljenica.
Osim nošnje sačuvao se župski pučki instrument, lijerica. Župsko kolo Poskočnica plesalo se u svim prigodama. Danas Kulturno-umjetničko društvo «Marko Marojica njeguje pučke plesove.
Rado se pjevaju pjesme Župčice lijepa i Mlinarske su uske staze rusmarinom sađene.
Tada iz starinskih škrinja izađe na svjetlo dana ona, nekadašnja, nekad svakodnevna, stara bogata župska nošnja. Začuje se lijerica, zapjeva se starinska pjesma, zapleše Poskočnica. (Luko Paljetak)
Sačuvali su se od zaborava samo neki stari običaji, zaboravlja se idilično vrijeme kad se u ljetnim večerima sjedilo u vrtovima i na terasama ili odmaralo „pod murvama“.
Pričalo se, razgovaralo, ogovaralo, prisjećalo…
Sa sjetom se sjećamo onih vremena kad se u ranim jutarnjim satima, dok se bjeličasta izmaglica vukla nad Župom i Dubrovnikom, susretala šarena pučka nošnja na ženama što su mirisale "mjendelovim" cvijećem i prvim ljubicama, kad se zimsko sunce zaustavljalo na mladim mljekaricama s "košićima" na glavi i tovarčićem natovarenim žarkim bojama prvog voća i povrća. Misleći na Župu, počnem pjevušiti onu staru pjesmu:"Prođem kroz Mline, srce mi gine, Župčice lijepa, ćutim te ja." I kao da je vidim pred sobom, tu vilinsku malu Župčicu, jer "ona mi nosi košić na glavi", ali – "mene se srami, tužan sam ja…" (Luko Paljetak)
I danas se odlazi na zelenu dubrovačku pijacu, ali automobilima. A mi se sjećamo njihovih lijepih lica i zvonkih glasova koji se prelijevaju preko gradskih mira.
Kamo god krenuli u ovom prostoru koji je oblikovala sama ljepota upoznat ćemo puninu života, "ljude kojima se možeš približiti jer se oni znaju približiti tebi".
